Stara maslina

U Kaštel Štafiliću nalazi se iznimni spomenik prirode, maslina stara više od 1500 godina. Olea Europea, za Kaštelane i mastrinka nije divlja maslina. Na širem podučju regije danas više takve sorte masline nema, pa se predpostavlja da je donesena iz južne Italije ili Grčke. Tisuću i petsto godina stara maslina primjerak je ove vrste, a danas se nalazi u dvorištu dječjeg vrtića Maslina u Kaštel Štafiliću u vlasništvu obitelji Perišić. Spada u sortu uljarica, sitnih je listova i plodova, nema glavno korijenje već sustav korijenja koji je razvila u prostoru od 100 metara. Obujam debla je 6 metara, promjer krošnje 22 m, a visina 10 m. Spomenikom prirode, proglašena je odlukom Skupštine općine Kaštela, 1990. godine, a razmatra se mogučnost njezinoga upisa na listu svjetske prirodne i kulturne baštine pri UNESCO-u.

Miljenko i Dobrila

Trogirske plemićke obitelji Vitturi i Rosani imali su posjede i kaštele (utvrde) u Kaštel Lukšiću. Plemička obitelj Vitturi imala je kći Dobrilu , a plemić Rušinić (Rosani) sina Miljenka. Među njima se razvila ljubav, ali obiteljska svađa prisilila ih je da se potajno vole i sastaju. Nakon što prekida vjenčanje Dobrile i Dražimira, koje je dogovorio Dobrlin otac. Miljenko je prognan u samostan Visovac. Dobrila bježi od kuće i sastaje se s Miljenkom. Saznavši za bijeg roditelji se pomire i pošalju glasnike ljubavnicima s porukom da se vrate kući i vjenčaju. Dobrilin otac obuzet mržnjom ubije zeta. Ubojstvo se dogodilo poslije vjenčanja na pokretnom mostu ispred Vitturijeva dvorca. Dobrila od velike tuge izgubi razum i nakon kratkog vremena umre. Zajedno su pokopani u crkvici sv. Ivana u Rušincu, umjesto imena nad grobom im stoji natpis u kamenu “Pokoj ljubovnikom”.

Biblijski vrt Stomorija

Na južnim padinama Kozjaka, između brda i mora, između planinskog grebena i pitome obale Kaštelanskog zaljeva, sačuvan je prirodni rezervat – Stomorija.
Kaštelansko polje, zaštićeno Kozjakom od vjetrova sa sjevera, a izloženo suncu juga, podneblje je sa dahom mora i soli Mediterana. Ljube se tradicionalni dalmatinski kontrasti, kamenjar i škrta zemlja, makija i drača, loza i maslina, smokva i brnistra do mora.
Bezbrojne kamene gomile, prizide i suhozidine, svjedoci su uporne borbe i suživota Čovjeka i prirode. Osloboditi zemlju od kamenja, vjekovna je potraga za plodnom zemljom. Umorna ruka težaka stvara kamene katedrale, spomenik trudu i znoju, upornosti, preživljavaju. Kamen po kamen, stina po stina, bovan po bovan, suhozid, gomila, pa tako generacijama, kamen ostane u genima. Mašklin i motika ne trebaju antikorozivnu zaštitu.
Usred ovakvog ambijenta stoljećima je stvoreno svetište, sa crkvom Gospe od Stomorije u centru.

Dvorac Vitturi

Nakon pada Bosne 1463. godine kada se kralj Stjepan Tomašević predao Turcima i njihovom sultanu Mehmedu II. Osvajaču, Dalmaciji koja je tada bila pod mletačkom vlašću je zaprijetila opasnost od sve većih provala Turaka.Upravo zbog toga su trogirski i splitski posjednici počeli graditi utvrde na području između Splita i Trogira. Prostor oko njih je bio utvrđen obrambenim zidom kako bi se tu naselili težaci koji su obrađivali njihova polja. Tako je do 17. stoljeća izgrađeno 17 kaštela ili kula, po kojima je čitav taj prostor dobio ime Kaštela. Braća Vitturi, trogirski plemići, zatražili su 1487. godine dozvolu za izgradnju kaštela na svom posjedu u kojemu će se oni i njihovi nasljednici moći zakloniti od Turaka i podanika hrvatsko-ugarskog kralja (vjerovatno su mislili na kliške uskoke). U molbi su se obvezali da će oko samog kaštela izgraditi naselje za svoje težake i opasati ga jarkom i bedemom. Trogirski knez Karlo Pesaro odobrio im je tu gradnju. Radovi su trajali više godina jer je mletački dužd Augustin Barbarigo odredio da se obitelji Vitturi pošalje pomoć za dovršenje kaštela u građevinskom materijalu, bravama, olovu i željezu. Taj su materijal prebacili u Trogir karavela Stjepana Juranovića iz Šibenika i Rafaela Stjepanova iz Korčule. Vlast je pomogla u izgradnji bedema s 500 dukata, a svoj udio su dali i težaci. U svom konačnom obliku kaštel je izgrađen tek 1564. godine

Trogir

Grad Trogir osnovali su grčki kolonisti s otoka Visa u III. st. pr. Krista. U srednjoj Europi smatran je najbolje sačuvanim romaničko-gotičkim gradom. Dvorac i kula okruženi zidinama sačinjavaju jezgru Trogira. Najznačajniji kulturni spomenik je trogirska katedrala, čiji je portal zapadnih vrata izradio Majstor Radovan. Grad Trogir smješten je na obali Kaštelanskog zaljeva, između Čiova i kopna, spojen kamenim mostom s kopnom. Trogir oduševljava posjetitelje kulturno-povijesnim spomenicima i malim ulicama te umjetničkim zbirkama s brojnim remek djelima. Grad Trogir nalazi se u srednjoj Dalmaciji 25 km zapadno od Splita, na sjeverozapadnom kraju Kaštelanskog zaljeva.

Stari dio Trogira (znamenitosti):

Split

Split je smješten na jadranskoj obali u srednjoj Dalmaciji na Splitskom (Marjanskom) poluotoku. Gradsko središte čini starovjekovna Dioklecijanova palača iz 4. stoljeća (pod UNESCO-vom zaštitom od 1979. godine), što je jedinstven primjer u svijetu. Od uzvisina, okružuju ga u zaleđu – sa sjevera i sjeveroistoka planina Mosor, sa sjeverozapada brdo Kozjak, s istoka brdo Perun, a najstarija gradska jezgra se nalazi podno brda Marjana, koje se nalazi zapadno od stare gradske jezgre. Splitski poluotok okružuju otoci Brač, Hvar, Šolta i Čiovo. Trajekti iz luke Split često su jedina veza otoka srednje Dalmacije s kopnom. Panoramski se Split može razgledati pobliže sa prve marjanske vidilice ili s 11 km udaljene kliške tvrđave s koje se vidi cijeli Split te splitski akvatorij s otocima.